Quis custodiet ipsos custodes?

petak, 06.06.2014.

U spomen na Juan Pujol Garciu

"Povijest postade legenda, legenda postade mit..."

Dok su oči cijelog svijeta uprte u Francusku, gdje se obilježava 70 godina od početka invazije na Normandiju koja je značila prekretnicu u 2. svjetskom ratu, i označila početak kraja Trećeg Rajha, dotle su oči cijele Hrvatske uprte u Zagreb, gdje se na Iblerovom trgu odlučuje o sudbini bivšeg ministra, a ovisno o palcu gore ili dolje, i sudbini premijera.

Teško je reći tko je u pravu, jedino što mi se čini da nije ni vrijeme ni mjesto ni trenutak za gubljenje vremena i energije u politička prepucavanja, i da se treba uhvatiti u koštac sa stvarnim teškoćama i stvarnim životnim problemima većine naroda (iako rekao bih da oni to ne razumiju, jer se sa takvim problemima nisu ni susretali).
Slično kao što bi crkva trebala, ako zaista vjeruje da ima podršku ljudi za vjeronauk, pustiti da se vjeronauk premjesti iz škola u crkvene prostorije, tako bi vjerujem i premijer trebao, ako zaista vjeruje da je u pravu, dopustiti tajno glasanje.

Prijetnje prijevremenim izborima su neozbiljne, i pomalo djetinjaste, ne samo zbog toga što bi SDP bio u tom slučaju potučen do nogu, već i što zaista nije vrijeme za gubljenje vremena i po svoj prilici odlazak nesposobnih da ih zamijene nepošteni, bez vizije i plana.

Više nam nije dovoljan argument da su vladajući jedina alternativa organizaciji koja je zemlju dovela na rub ponora, pa još i pogurnula malo naprijed, jer želimo da konačno nešto konkretno i učine, a ne samo da traže izgovore za svoju nesposobnost da nešto kvalitetno urade, u onim rijetkim trenucima kada nisu zaokupljeni sobom i spletkama i podmetanjima.
Ako su lopovi uništili zemlju, nesposobni ju neće spasiti.


I kad cijeli ovaj cirkus u subotu prođe, netko će morati konačno početi nešto raditi da se zaustavi rapidno propadanje države. Očajnički nam trebaju ljudi poput Churchilla, a mi uporno dobijamo ljude poput Chamberlainea.
Kako ih biramo i kakve biramo, tako nam i vode državu, i tako nam i bude.

Ne bih više o tome, već o čovjeku u čiji spomen i pišem ovaj post. Ne čudi me ako ne znate tko je on, ni ja nisam znao do nedavno, dok nisam pogledao dokumentarac koji me fascinirao.

Juan Pujol Garcia rođen je 1912. u Barceloni. Zgrožen španjolskim građanskim ratom, u želji da po izbijanju drugog svjetskog rata pomogne u borbi protiv nacizma, 1940. je ponudio svoje usluge kao špijuna Britancima, ali su ga oni odbili. Nakon toga nudi svoje usluge Njemcima u namjeri da postane dvostruki agent i da ih uvjeri da je zagriženi nacist. Oni su mu povjerovali, te ga i opremili i odlučili poslati u London. On odlazi u Lisabon, odakle šalje lažne izvještaje nacistima. Pri tome je stvorio cijelu mrežu fiktivnih agenata u raznim dijelovima Velike Britanije, i u njihovo ime slao izvještaje. To je trajalo dvije godine, dok Britanci konačno nisu shvatili da netko šalje lažne izvještaje i zavarava njemačku obavještajnu službu, te su mu konačno omogućili da se preseli u London i nastavi sa radom na licu mjesta (do tada je sve informacije bazirao na onome što je pročitao u knjigama i turističkim brošurama o Britaniji).
Njegova "mreža" narasta na 27 fiktivnih agenata po cijeloj Britaniji.

Nakon toga njegov rad postaje lakši, jer je mogao slati ne samo fiktivne već i stvarne informacije od nebitne važnosti, ili izuzetno važne i točne tajne informacije koje su slane sa zakašnjenjem. Kada su Njemci početkom 1944. zaključili da se sprema invazija ogromnih razmjera, zatražili su od Pujola da sazna što je više moguće o tome. I tako započinje operacija "Hrabrost" u kojoj je cilj sa što više informacija zavarati naciste dajući im lažnu lokaciju napada.
U tu svrhu Pujol je izmislio desetke divizija sa ukupno 150 000 ljudi pod zapovjedništvom generala Pattona, koje su bile raspoređene po Britaniji, pri čemu su izgrađivane makete tenkova i ostale vojne opreme, kako bi zračna izviđanja poduprla njegove tvrdnje o ogromnim snagama koji se spremaju na invaziju na lažnoj lokaciji.
Dok je stvarna invazija bila usmjerene na Normandiju, Pujol je uvjerio njemačku obavještajnu službu da je glavni cilj iskrcavanja Pas de Caleis, koji je zemljopisno najbliži Britaniji.
Dobar dio njegovi izvještaja dolazi u ruke vrhovne komande, pa čak i samog Hitlera, koji na osnovu njih baziraju svoje odluke.

Kada je započela invazija, otpor na koji su saveznici naišli je znatno usporio napredovanje, te nisu uspjeli ostvariti svoje planove o prodoru duboko u francuski teritorij u kratkom vremenu.
Odmah po započinjanju invazije, iz Njemačke se u Francusku vratio general Rommel, koji je odmah htio pokrenuti protuofenzivu sa svojim elitnim jedinicama, ali je njemačka vrhovna komanda to zaustavila i vratila Rommela natrag, na osnovu Pujolovih izvještaja, očekujući glavni udar na Pas de Caleis, i smatrajući da je iskrcavanje u Normandiju samo varka, i da većina savezničkih trupa još nije ni krenula.
Za cijelo vrijeme trajanja invazije, više je njemačkih snaga bilo angažirano u očekivanju invazije koja nikad neće uslijediti nego što ih je bilo angažirano u obrani Normandije, znatno olakšavajući saveznicima izuzetno težak posao slamanja njemačke obrane.

Zanimljivo je da je Pujol za zasluge u drugom svjetskom ratu odlikovan od obje starne i da njegov nadređeni u njemačkoj obavještajno službi ni nakon rata nije znao da je Pujol bio dvostruki agent.

Iako je poraz Njemačke bio neminovan, pitanje je koliko bi rat dulje trajao i kako bi cijela invazija završila da nije bilo operacije na čijem čelu je stajao čovjek koji je jedino želio "učiniti nešto za dobrobit čovječanstva".

Dok veliki ljudi stavljaju ciljeve i opće dobro ispred vlastitog probitka ili vlastitog ega, svjedoci smo da se kod nas gotovo uvijek događa obratno.


Na današnji dan 1799. rođen Aleksandar Sergejevič Puškin, 1875. rođen Thomas Mann, 1944. započela invazija na Normandiju, 1968. ubijen Robert F. Kennedy.

- 22:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #