Quis custodiet ipsos custodes?

"A mi bi htjeli da budemo centar svijeta
Kineski sindrom za mnoga ljeta"


Došao je i taj dan, referendum o pristupanju EU.

20 godina EU je bila mantra koju su svi ponavljali, očekujući, svjesno ili podsvjesno, da je to deux ex machina koji će riješiti sve naše probleme, stremljenja, očekivanja.
Dok je članstvo u NATO savezu, koje je kao drugi dio mantre išlo u paketu sa članstvom u EU a koje teško da može donesti išta dobra, ostvareno. A pri tome narod nije nitko ništa pitao.

Kao i obično, nije se gledalo ni dana nakon ulaska u EU, slično Majanskom kalendaru, sve je prestajalo sa mogućim ulaskom, i počinjalo je novo doba prosperiteta i blagostanja.
Kakvog, kako, zašto, otkud, i tko će to platiti, nitko nije rekao i očito nitko nije razmišljao.

Ali se podrazumijevalo da je to osnovni cilj, i da će poslije toga sve biti divno i krasno, pečeni golubovi će padati s neba. Do tada je potrebno izdržati, svejedno je kako. Najlakše dižući kredite i zatirući domaću proizvodnju i rasprodajući zemlju. Po ulasku će sve to postati nebitno.

U sve ove godine, nisam nikada nigdje našao koncizno razloženo što su prednosti, a što su nedostaci ulaska. Sigurno je da ima i jednih i drugih, ali ozbiljnih argumenata ni za ni protiv nisam našao, kao što nigdje nisam našao popis što je to ispregovarano sa EU i što smo obećali, i još važnije, što smo dobili zauvrat.

Na žalost, očito da ni vlast, ni prošla ni sadašnja, ne nalazi baš pravi način da nam to prezentira.
Uvredljive reklame o tome da ćemo moći putovati kamo hoćemo, studirati gdje hoćemo, dobijati povrat novca kada nam avion kasni, izvoziti slobodno naše proizvode po cijeloj Evropi su sve samo ne argument za EU. Jer to sve može se i sada.

Supidna reklama u kojoj dugokosa kreatura studira svaki semestar u drugoj državi, pri čemu joj očito ni roditelji pojma nemaju što studira, a ona studira "svemirski inženjering", da bi gradila svemirske brodove, je argument zbog kojeg bi ih čovjek sve skupa poslao u jedno mjesto i zaokružio protiv. Ljudi koji školuju djecu izvan svog mjesta boravka, bilo u srednjoj školi bilo na studiju, sigurno mogu potvrditi da je školovajne jako skupo, kao što je kod nas sve skupo.
Zašto mislite da je vani jeftinije? A pogotovo školovanje za neko zanimanje tako nasušno potrebno i našem i evropskom tržištu rada kao što je graditelj svemirskih brodova.


Žalosno je da nisu mogli naći zaista pozitivne primjere dobitka od pristupanja.

Kad gledam te reklame, teško je biti za EU.

Dobar argument protiv je to što je bivša premijerka pristupanje EU navela kao svoj najveći uspjeh. A kad tome pribrojimo i biskupe, ako su oni za, teško je očekivati da će nam to donesti išta dobra.

Ali kad slušam i gledam argumente protiv, i još važnije, kad vidim tko zastupa takve stavove, još teže mi je biti protiv. Jednostavno s njima i njihovim stavovima se ne mogu pomiriti niti ih prihvatiti.

Argument da ni Švicarska ni Norveška nisu u EU je tipičan za naše podneblje. Naravno da je njima izvan EU dobro, i da bi im u EU bilo gore.
Ali...
Švicarska.
Norveška.

Pa zar se i po čemu možemo sa tim zemljama mjeriti?
Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

A s druge strane, što možemo napraviti neulaskom? U ovih 20 godina narod je pokazao da je uglavnom nesposoban izabrati časnu i poštenu vlast. Vlast je uglavnom dokazala da joj nije ništa sveto doli vlastitih probitaka i vlastite demokratske zajednice.
Država je upropaštena.
Zadužena.
Rasprodana.
Opljačkana.


Kakva su to smiješna busanja u prsa, ne trebamo ni njih nego oni nas?
Točno je da nas trebaju, ali još više trebamo mi njih.
Budimo realni, pokazalo se da više-manje svi dobri potezi u ovoj zemlji, raščišćavanje sa prošlošću, borba protiv korupcije, sve se događalo zbog EU ili pod pritiskom ili pod patronatom EU.

O kakvom očuvanju suvereniteta govorimo?
Naravno da nam suverenitet neće biti ugožen ulaskom u EU. Jer mi suvereniteta više i nemamo.

Nemamo kvalitetne banke u domaćem vlasništvu.
Nemamo profitabilne kompanije u domaćem vlasništvu (telekom, naftna industrija, farmaceutika).
Ne proizvodimo dovoljno energije za vlastite potrebe.
Ne proizvodimo dovoljno hrane za vlastite potrebe.
U stvari, skoro da više ništa i ne prozvodimo.
Vanjski dug je ogroman.

Kao banalan ali tužan primjer, izlov ribekontrolira nam slovenska firma, iako naša firma ima kvalitetnije i jeftinije rješenje, ali kad je bivši ministar donosio odluku, rukovodio se načelima zna se stranke, na tragu veleizdajničkih poteza kojih je ta vlast napravila u izobilju.


Realno, sami ne možemo opstati. Voljeli EU ili ne, bez nje ne možemo. Zemlje EU su naši najvažniji vanjskotrgovinski partneri, a realno govoreći, zemlje EU već sad su vlasnici posredno ili neposredno većine naših dobara, i stvarni vladari ove zemlje.

Dugoočekivana samostalnost se pokazala kao obmana da bi se uska grupa ljudi bezočno obogatila, i nedosanjani san generacija ispao je više kao noćna mora za većinu.

Tako da je vrijeme za otrežnjenje.

I da se prestanemo zavaravati i lagati, nigdje nam neće biti dobro dok se ne promijenimo. Bili za EU ili protiv nje, svima nam je jasno da ovako više ne ide.

Jurica Pavičić je u jučerašnjim Vijestima iz Liliputa u Jutarnjem listu sve puno ljepše obrazložio i opisao.

Izabrali smo novu vlast, vidjet ćemo mogu li oni promijeniti i zaustaviti propast, pri čemu opet ponavljam, EU neće biti čarobni štapić koji će to riješiti, već to moramo sami, bili u EU ili ne bili. Možda nam oni pri tome neće puno pomoći, ali neće nam, za razliku od prošle vlasti, ni odmagati svojim postupcima.
I da su drugačija vremena i drugačija ekonomska situacija, možda bi nam uz časnu i poštenu, kompetentnu vlast kakvu sada imamo zaista bilo bolje izvan EU, ali u trenutnoj situaciji nije nam dobro nigdje.

Neću savjetovati ni pametovati što da napravite, niti sugerirati što da zaokružite ako izađete na referendum.
Iako mi se čini da je to previše važno pitanje da bi se dozvolilo da narod o njemu odlučuje, pa će referendum sigurno uspjeti, htjeli vi to ili ne.

Na današnji dan 1651. rođen Francis Bacon, 1788 rođen lord Byron, 1901. umrla kraljica Viktorija, 1946. osnovana Central Intelligence Group koja će kasnije promijeniti ime u Central Intelligence Agency (CIA).

Sve najbolje u novoj godini

1 Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.
2 Pisano je u Izaiji proroku:
Evo šaljem glasnika svoga
pred licem tvojim
da ti pripravi put.
3 Glas viče u pustinji:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!
4 Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha.
5 Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.
6 Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom.
7 I propovijedao je:
"Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući.
8 Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim."

Evanđelje po Marku

Svima koji ga danas slave želim sretan Božić

"Život je ono što se događa ljudima dok su zauzeti pravljenjem planova."
J. Lennon

Završili su izbori. Došlo je konačno do dugoočekivane i nasušne promjene vlasti. Kakva će nova vlast biti vidjet ćemo vrlo brzo, kad se počnu hvatati u koštac sa svim problemima koje su naslijedili. Čeka ih težak posao, ali vjerujem da su mu dorasli.

Većina je pokazala da im je dosta laži, prevara, licemjerja, nepotizma, lažnog patriotizma i oskrvnjivanja i silovanja povijesti, da im je dosta bijede, straha, beznađa, namještenih natječaja, podobnih i nesposobnih, povlaštenih, da im je dosta zlatne mladeži koja dobija izmišljenje poslove u državnim firmama, da im je dosta nezaposlenosti, da im je dosta milostinje i strahova kojim ih se ucjenjuje.

Potpuno različiti pristupi kampanji rezultirali su ovakvim ishodom.

HDZ je kampanju vodio jedino kako je mogao i znao, bahato, dajući po stoti put ista obećanja i uzdajući se u kratko pamćenje naroda, usto ga plašeći izmišljanjem raznih iracionalnih opasnosti (teško je jednom naučene kumrovačke navike izmišljanja vanjskog i unutarnjeg neprijatelja iskorijeniti).
Obećavajući da se ništa neće mijenjati, nikakve privilegije ni povlastice ukidati, a da ćemo svi skupa živjeti sve bolje i bolje (ne odgovorivši otkud i kako). Kao da do sada nisu mogli, kroz 8 godina vlasti, promijeniti na bolje da su htjeli, zaštititi nezaposlene i penzionere, jačati konkurentnost, rasteretiti privredu, spriječiti odliv maldih i školovanih koji trbuhom za kruhom odlaze.
Ovako, izgledalo je da vode kampanju u zemlji gdje do sada nisu bili na vlasti, pa sad odjednom dolaze puni novih ideja.
Plašiti nekom novom Jugoslavijom narod je ne smiješno, nego patetično i žalosno. Kad još dolazi iz redova oniih koji su 1991. prodavali Srbiji naftu, onda je morbidno.

O otvaranju škola, vrtića, knjižnica da se i ne govori. U okviru potemkinizacije Hrvatske premijerka nam se upriličila i u Ogulinu, otvorivši knjižnicu, da bi za par dana, kad je pukla bruka, svi skočili i rekli da je ona samo otvorila projekt knjižnice. Ovaj put neću uopće o cijeni iste.

Srećom po Hrvatsku, ovaj put su se preračunali i podcijenili zdrav razum većine. Nije ljudima problem odricanje, ni pad standarda, ni stezanje remena, ako se zna zašto se to radi, ako je to ravnomjerno raspoređeno, i ako se vidi svjetlo na kraju tunela i zna kuda se ide i ne kada će se stvari pokrenuti s mrtve točke, već kada će se zaustaviti pad.
U zemlji sa preko 300 000 nezaposlenih i još pitanje koliko ljudi koji ne primaju plaću i žive na rubu ili ispod ruba siromaštva, parola da MMF znači smanjenje plaća u javnom sektoru ne zvuči tako loše.
Hoće li MMF doći ili ne manje je bitno, bitno je da se konačno pogleda istini u oči. Narod je za to spreman, HDZ i njegovi poltroni ne.

Raduje raspad trgovačkih društava koja su do sada držala HDZ na vlasti i kada im se ozbiljno ljuljala stolica osiguravali im većinu.
Moram priznati da mi je jasno kako netko može glasati za HDZ. Osim iz interesa, postoji još jedan razlog zašto postoji HDZ, a to je Ante Tomić jako lijepo napisao. Ali mi nije nikako jasno zašto bi itko svoj glas dao HSS-u.

Osobno, osim neproprocionalno puno zastupnika koje je dobio HDZ, nisam oduševljen ni Dragutinom Lesarom. Čini mi se da je on uspio pokupiti glasove onih koji su razočarani sadašnjom vlašću, a nemaju povjerenje u SDP. Ako je tako, lista don Ivana Grubišića mi se čini puno prihvatljivijom opcijom.

Možda griješim, ubrzo će se pokazati jesam li bio u pravu, ali nikako ne volim vidjeti sindikaliste u politici. U stvari, da budem točniji, nikako ne volim vidjeti sindikaliste.

Sindikati kod nas postoje tamo gdje ih ne bi trebalo biti, a to su javna poduzeća koja su monopolisti koji uopće ne funkcioniraju po tržišnim principima i gdje radnici svoju plaću ne moraju zaraditi, ona je zagarantirana, a koja su usto često i gubitaši. Tu su sindikati jaki, i tu umiju dobiti kolektivni ugovor sa svim beneficijama koje uglavnom ne postoje u realnom sektoru koji ih hrani (božinice,regresi, jubilarne nagrade, rast plaća i sl).
Ali sindikata nema tamo gdje su potrebni i gdje su radnička prava jako ugrožena.

Bilo bi lijepo da griješim, ali mi se čini da netko tko je preko 30 godina sindikalni funkcioner uz svega par godina stvarnog rada u praksi, ali u socijalizmu, ne zna baš puno kako radnici u realnom sektoru žive. Uostalom, koliko je firmi samo u Ogulinu propalo, koliko je radnika ostalo bez posla, ja se ne sjećam da sam Lesara vidio iti jednom u našem gradu, ili jednom čuo njegov glas protiv toga.
Lijepe su te floskule koje prosipa, o pravima radnika, o minimalnoj plaći i ostalom, ali koliko je realno mjesta i mogućnosti da se to napravi? Čini mi se da su oni za sebe odlučili zauzeti mjesto "radničkog HSP-a", da ga tako nazovem, nekoga tko će samo prigovarati i tražiti nemoguće, znajući da lijepo zvuči jednom dijelu biračkog tijela to što oni pričaju, ali isto tako znajući da je to nemoguće, i da se ništa od toga neće ostvariti. A i da im je dati priliku, pitanje je koliko je u njima sposobnosti da to učine.

Uvijek je puno lakše kritizirati nego kreirati. Za SDP i ostale koji su do sada bili u opoziciji brzo će se pokazati što su u stanju napraviti. Neće im biti lako, ali vjerujem da imaju znanja i sposobnosti da nas izvuku. Imat će i puno kritičnije nastrojenu javnost, što je jako dobro, jer se neće moći uljuljati kao HDZ, ali neće moći trošiti vrijeme na unutarstarnačka prepucavanja, što su prošli put radili. Javnost puno više od njih očekuje, imaju vrlo veliku podršku, čak i za osštrije poteze, ali javnost im neće tolerirati bavljenje samim sobom, kamo li nepotizam.
A i realn nemaju vremena, to prije se mora krenuti u posao, i svi to od njih očekujemo.

Druga zastrašujuća stvar, osim velikog broja mandata kad je HDZ u pitanju je kimilsungovski igrokaz koji je stranački jugend upriličio predsjednici stranke,kada su pjevali u njenu čast dok je dolazila u prostorije stranke. Ona se pokazala kao osoba izgubljena u prostoru i vremenu, kao i cijela stranka. I dok broj njihovih mandata zaslužuje ne sociološku, već patosociološku analizu, njoj i njenima su svi bili krivi, osim njih samih. Od naroda koji je nezahvalan do medija koji ih nisu pratili.

Hoće li HDZ proći katarzu i postati relevantna i kvalitetna konzervativna politička opcija? Prema ljudima koji su sada u vrhu stranke, teško. Vrijeme je za nove, poštene i neokaljanje ljude u HDZ-u, ali sumnjam da njih trojica-četvorica mogu pored "barakaša".

Činjenica je da je HDZ izgubio izbore u skoro svim gradovima u Hrvatskoj, čak i u Ogulinu.
Isto tako je činjenica da se sada treba posvetiti rješavanju suštinskih problema u državi. Isto tako je činjenica da se svijet nije srušio njihovim padom, jedino više nisu kroz grad vozila vatrogasna kola i nije se dernečilo u Komitetu.

Zanimljiv je i komentar Glasa koncila, koji govori o tome da su izbori nepravedni i kako ne odražavaju stvarnu volju naroda, kako je nepravedan izborni zakon koji su pisali komunisti, kao i da je narod krivo odabrao.

Komentar vrvi netočnostima, osim ako nije riječ o suptilnom napadu na HDZ koji je skrojio izborni zakon koji im ovaj put obio o glavu ( u članku ih se naziva SKH, valjda po tome što je iz te stranke regrutiran najveći broj članova HDZ-a). No crkva je i onako institucija kojoj istina nije baš uvijek u prvom planu.
Komentar pokazuje posvemašnju otuđenost od vlastitog naroda, no kad je riječ o visokom kleru, to je odavna jasno. Ne žive s narodom, ne žive uz narod, oblažu nove zgrade fasadama od 2000 EUR po kvadratnom metru, žive u neizrecivom luksuzu, i teško da iz te prespektive mogu razumjeti svo beznađe, jad i frustraciju, sve strahove i nemoć običnog čovjeka.
Ali sumnjati u želju tog malog čovjeka za promjenom, i osuđivati njegovu želju za boljim životom je degutantno. Umjesto da stanu uz taj narod i budu moralna vertikala, opet se svrstavaju uz poražene, a protiv vlastita naroda..


Ukratko, očekujem da će nova Vlada biti vrlo brzo formirana i da će pokazati da su dorasli trenutku. A i narod će nadam se dokazati da je dorastao šansi koja mu je pružena, i da više nikad neće dopustiti da ga šačica ljudi vodi u propast, već da će na nepravilnosti ako ih bude reagirati odmah. Ne očekujem da će biti lako, čeka nas vruća politička zima i proljeće, ali budimo relani, nakon HDZ-a, apsolutno i jedino kamo možemo ići je prema boljem.


*U briljantnom "Vodiču kroz galaksiju za autostopere" jedna napredna rasa računalu Duboka misao daje zadatak da odgovori na Konačno pitanje Života, Svemira i Svega ostalog. Nakon 7 500 000 godina, Duboka misao na svečanoj ceremoniji objavljuje Odgovor: 42..
Sigurno da 21 ne može dati odgovor na sva pitanja niti riješiti sve probleme preko noći, i nemamo vremna kao Duboka misao, ali sigurno pruža dobar temelj na kojem će se naša ponižena i napaćena domovina moći ponovno uzdignuti na mjesto koje joj pripada.


Što se našeg grada tiče, pažnje vrijedna zanimljivost je da se legendarni radijski voditelj Nešo Magdić aktivirao i da komentira aktualni društveni trenutak:
OGULIN U SRCU.

O Neši se može ovako i onako pisati i gledati na njega i njegov angažman na našoj sceni kroz sve ove godine, od Trica sa špice i Relija mladosti, preko direktorske pozicije na Radio Ogulinu do Laprdarija, ali ne može mu se poreći ljubav prema gradu, pronicivost u analizi tema, jako dobro poznavanje tema o kojima piše i visok nivo opće kulture. Još kada ih upotrijebi za opće dobro, postaju vrlo moćno oružjje, jer u ovom gradu njegove riječi su se uvijek slušale i imale težinu.

Nadam se da će ustrajati u tome, i da neće brzo odustati.

Da u njemu ima još volje i želje za provokacijom pokazao je ne tako davno šećući gradom u legendarnom plavom šuškavcu.

Na današnji dan 1638. umro Ivan Gundulić, 1941. SAD i Velika Britanija objavile rat Japanu, 1943. rođen Jim Morrison, 1978. umrla Golda Meir, 1980. ubijen John Lennon.

"Kada sam imao 5 godina, majka mi je rekla da je sreća osnovni cilj u životu. Kada sam u školi dobio zadatak napisati što želim biti kad odrastem, napisao sam da želim biti sretan. Rekli su mi da ne razumijem zadatak. Odgovorio sam im da oni ne razumiju život."

"Now this is not the end. It is not even the beginning of the end. But it is, perhaps, the end of the beginning."

Winston Churchil


Već sam nekoliko postova nazivao vrijeme odluke. Kod nas su svaki izbori presudni i povijesni, ali ovi zaista takvi jesu. Izbor je jednostavan, kao što i svi plakati sugeriraju. Želite li da domovina ide u pravcu u kojem je išla i do sada i da ju vode ljudi koji su je do sada vodili i doveli u stanje u kojem je sada (zaista treba biti licemjeran pa na plakate s premijerkinim likom staviti parole o borbi protiv korupcije ili o ponosu zemlje i naroda), ili želite da se krene na bolje, da se prekine ovaj strmoglavi pad, ne samo ekonomski.

Jer nije problem samo ekonomska kriza, već je problem i beznađe koje je zahvatilo ljude. Uvjerenje da se ne može ništa promijeniti i da tko god dođe neće biti bolje.

Daleko od toga da će novoj vlasti biti ugodno i lako. Ali jednostavno katarza kroz koju moramo proći kao društvo je neminovna, i što prije započnemo s njom, prije ćemo se i izvući.

Nema smisla sugerirati za koga da glasate, sve je već odavno rečeno. Ova kampanja je bila čak i uglađenija no obično, manje je bilo ispada. Opozicija je dobro naučila lekciju sa prošlih izbora i nisu se dali uvući u prljave borbe. Vladajući su kao i obično bili bahati i isprazni (tipičan primjer odnosa prema vlastitom narodu je dernek koji su priredili u Vukovaru, na dan tragedije na Ovčari. Samo je malo falilo da zaplešu na stratištu onih čije žrtve su im to sve omogućile).

Očekivanja od nove vlasti su velika, a situacija sa kojom će se susresti nije ni malo lagana. No, jasno je da drugačije neće ići, i da je to izazov s kojim se moraju suočiti. Ovaj put djeluju znatno zrelije i kompaktnije, tako da vjerujem da su dorasli toj zadaći.

Na današnji dan 1980. preostali članovi Led Zeppelin su obajvili da grupa nakon smrti bubnjara prestaje s radom.

"Dođu tako vremena kad pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati."
Ivo Andrić

I dođu tako vremena da se približavaju izbori. Još jedna povijesna šansa da se promijeni kurs naše korablje koja luta po neveri i samo je pitanje trenutka kada će se slupati o hridi koje joj prijete, ako se pod hitno ne oduzme kormilo razularenim, bahatim i nesposobnim kormilarima kojima i onako ona nije bitna.

Teško je u povijesti neke zemlje naći vlast koja je vlastitoj zemlji učinila više zla, upropastila ju i učinila vlastiti narod slugama u vlastitoj zemlji. Slugama stranom kapitalu i stranim vlasnicima svega što vrijedi i što je vrijedilo rasprodati.
Iz dana u dan cirkus se nastavlja, i kako ne pišem često, teme o kojima sam u nekom trenutku poželio pisati zastare, smijene ih nove, jednako apsurdne i iz dana u dan sve grotesknije.

Pred neko vrijeme, u jeku takvih afera, premijerka je pozvala novinare da dođu u njen stan i da vide kako ona nije ništa ukrala.
Možda u stanu kao takvom zaista nema ukradenih stvari, ali pozivati novinare u stan stečen na tako sraman i gnjusan način je previše čak i za nju.
Teško je reći bez konkurencije u njenim sramotnim ispadima, kojih je bilo i ima poprilično svaki dan, ali je pri samom vrhu.

U principu, postoje normalni i razumni ljudi koji vide da ovoj zemlji treba nova, časna i poštena vlast, postoje oni koji žive od ove sada vlasti, i brane ju svim silama (braneći svoje nezaslužene privilegije, poticaje, radna mjesta izmišljena za podobne).
Postoje i oni zaluđeni i spremni da joj opet daju povjerenje. Poražavajuća činjenica je da čak 20% ljudi u ovoj zemlji o premijerki i njenoj vladi misli pozitivno.
Kad pogledate u kakvom stanju nam je država, čovjek se prenerazi od tog broja, to je zastaršujuće veliki postotak.

Churchill je rekao da su narodi na ovim prostorima uvijek generirali više povijesti no što su mogli podnesti. I na ovim prostorima su uvijek svi događaji povijesni i presudni. No ovi izbori su zaista presudni, jer opstanak Hrvatske direktno ovisi o njihovom rezultatu.
Stoga se ne mogu složiti sa onima koji tvrde da se ništa značajno neće mijenjati.
Isto tako, koliko god podržavam neke nove opcije koje su se pojavile na našoj sceni, pri čemu najprije govorim o jednom od naših najčasnijih i najpošteniih intelektualaca don Ivanu Grubišiću, pa čak i laburistima (iako sam jako skeptičan prema sindikatima i napose sindikalistima u politici), bojim se da će oni samo pomoći disipaciji glasova.

Ono što ne treba nikada smetnuti s uma, oni koji podržavaju trenutnu vlast nisu oni koji učestuju u anketama, najčešće nisu ni ljudi koji imaju pristup internetu (osim dežurnih pljuvača i onih koji iza zavjese u Komitetu broje tko ne ide u crkvu, jednako zdušno kako su prije brojali tko ide), ali su to ljudi koji slijepo i bespogovorno izlaze na izbore.
I nije pitanje u njima, nije pitanje ni u onima koji su svjesni situacije i žele neku promjenu na bolje, pitanje je u onima koji ostaju kod kuće i koje se mora izvući na birališta kako bismo skinuli jaram s vrata i kako bismo mogli okrenuti se svjetlijoj budućnosti.

Iako ekonomija nije egzaktna znanost kao što su matematika i fizika, ipak se neke stvari mogu jednostavno obajasniti i pokazati.
Svatko tko ima zrnce zdravog razuma, i nije zasljepljen ili ne ovisi o vladajućima, može se i sam zapitati, i odgovoriti na pitanja, i odlučiti kamo i kako ide naš grad i naša država.

No, da ne drvim o velikoj politici i o državi, ajmo se malo okrenuti gradu.
Po koji put se već kopa Bolnička?
Netko će reći da je to pitanje bespotrebno, jer eto izgleda da će se završiti prije snijega.
No i dalje vapi odgovor na pitanje po koji put je to da je kopana?
I je li to što će sada valjda biti konačno gotova dovoljan razlog da se ne zapitamo zašto je toliko puta kopana?
To je jednostavno pitanje, i odgovor je jednostavan, i u krajnjoj liniji broj manji od 10.
A usput se onda isto tako može i zbrojiti koliko je do sada plaćeno izvođačma, projektantima i svima uključenim u prekapanje Bolničke.
Što je vjerujem broj puno, puno veći ne od 10, nego od 10 000 000.
Onda se negdje mogu naći i papiri tko je svaki put potpisao primopredaju radova, kao i tko je naručio nove radove.

U vijeću za prevenciju (čega????) su donesli pametnu odluku da će jednom, tamo u budućnosti, kada se Bolnička završi, po njoj postaviti ležeće policajce. Imaju ih svi veliki gradovi, pa je red da ih i mi imamo.
Onoga čija je to ideja, kao i one koji su je prihvatili, bi trebalo postaviti da tamo leže umjesto tih nakaradnih tvorevina koje bi postavljali.

U stvari, kako su je već do sad prekopali toliko puta, onda je najbolje kad sljedeći put propadne, da ju ostave u tom stanju. Da ju više ne popravljaju.

Pa bi nam svima ovako uštedjeli novce, koje onda mogu utrošiti da završe kino, jer im 22 000 000 kn nije bilo dovoljno, ili da završe multifunkcionalnu zgradu u kojoj će na vrhu stolovati gradsko vijeće, ako u doba kad se zgrada u potpunosti završi i opremi Ogulin bude još uvijek imao status grada.
I ako u to doba bude postojalo gradsko vijeće koje i onako ničem ne služi, jer opozicija nema nikakvu šansu ništa predložiti, mašinerija ju nadglasa.

Ali, ostaju tragovi tko je što radio, i tko je što rekao, kad jednom bude sveden račun, vjerujem da će naši građani to moći i znati honorirati.

Ne tako davno se digla kuka i motika komitetlija i općinara koji komentare na blogovima pišu od 7 do 15h na kritiziranje (ne)rada Poduzetničke zone Ogulin.
I onda se mahalo ciframa i brojevima radnih mjesta koja samo što nisu otvorena prema ugovorima koji su sklopljeni sa investitorima. Na žalost, sve što sam do sada pisao o zoni stoji i dalje, nitko od njih nije došao niti će doći.

Argument krize tu uopće ne stoji, jer kriza je bila i u doba kad se najavljivalo investicije za koje se znalo da ih neće biti.

A nije baš ni kriza opravdanje za sve, jer radovi u zoni Bosiljevo napreduju strelovitom brzinm, a sumnjam da će oni kao Ogulin, najprije napraviti Zonu, a onda tražiti i vući za rukav raznorazne sumnjive i manje sumnjive poduzetnike da ju popune. Čini mi se da su oni išli obratnim putem, da su najprije našli investitore, a onda išli u zonu. No njima je interes Bosiljeva ispred njihovog vlastitog, za razliku od naših vlastodržaca kojima interes Ogulina nije ispred vlastitog, jer oni samo vlastiti interes i imaju, a za grad ih nije briga.

U ova predizborna vrmena vlast se služi sve prljavijim trikovima, nadajući se u kratokotrajno pamćenje naroda. Pa tako isti oni koji su upropastili Đakovštinu sada državnim novcem isplaćuju radnike, nadajući se i tako ponekom političkom poenu.
Ako im to uspije onda se zaista zapitajmo jesmo li možda zaista i zaslužili takvu vlast.

No ne treba ići do Đakova, dovoljno je pogledati i oko nas, dovoljno se sjetiti Bjelolasice, i svih onih silnih obećanja o 200 000 000 kn koja će se u nju uložiti. Još jedna od tema često obrađivana na našim blogovima, Ogmaksimala je fantastičnim postom sažeo svu bolnu i tužnu sramotnu istinu o Bjelolasici, puno bolje i elokventnije no što ja sada o njoj pišem, pa ako niste svakako pročitajte njegov post.
Nakon katastrofalnog požara ništa nije učinjeno da se spase radna mjesta i da se HOC osposobi za normalni rad.
Nitko od radnika ne želi milostinju, oni samo žele raditi i zaraditi svoju plaću, a ova vlast im to ne želi omogućiti.
Godine lobiranja su dovele do ovoga, godine svjesnog uništavanja, uhljebljivanja nesposobnih direktora, i dugogodišnje zanemarivanje razvoja centra, i osvrtanje na HOC samo pred izbore ili kad padne prvi snijeg.

Monstruozna je pomisao da vladajući, kao i u slučaju Đakovštine, čekaju pred izbore da bi udijelili milostinju tim jadnim ljudima koji samo žele pošteno raditi i žele svoja radna mjesta. No kad malo bolje razmislite i pogledate moralni profil vladajućih, ta pomisao gubi atribute monstruoznosti, ona postaje sasvim prihvatljiva njihovom mentalnom sklopu, dapače potpuno opravdana, jer i preko leševa do vlasti.

Nakon DIP-a, SINTAL-a, Izgradnje, HOC-a i ostalih ogulinskih firmi, nakon mnogo puta prekopanih ulica, nakon parka, kina, što još trebaju učiniti nama i našem gradu da im jednom za svagda kažemo DOSTA?

I dalje nas nastavljaju bombardirati kretenskim reklamama o koristi ulaska u EU.

Ovaj put bih se osvrnuo na reklamu koja govori o tome da će se naši radnici moći bez problema zapošljavati u zemljama EU. Pa onda spikerica kao usput napomene da će neke zemje moći uvesti moratorij na zapošljavanje u trajanju od 2, 3 pa eto do sitnih 7 godina.
Na to dramatično zastane i slavodobitno nastavi da će u tom slučaju i Hrvatska moći uvesti moratorij na zapošljavanje radnika iz tih zemalja, pa da i oni vide kako je to.
Vjerujem da većina vas poznaje ili čak i ima nekog dragog i bliskog tko radi u SR Njemačkoj ili bi htio tamo raditi jer ovdje zahvaljujući vladajućoj oligarhiji posla, osim za rijetke odabrane, nema.
No znate li iti jednog njemačkog državljanina koji radi kod nas ili koji bi to htio?

Uopće ići tako glupim i prizemnim reklamama je uvreda zdravom razumu i veliki argument protiv EU.
Nije sve što HDZ predlaže i donosi uvijek a priori loše i potpuno promašeno, pa tako ni na EU ne možemo tako gledati, vjerujem da ima i pozitivnih stvari koje će nas dočekati po ulasku.
Makar, ako je suditi po reklamama, takvih stvari baš i nema.

Kao i nova reklama koja govori o tome da se prije zatvaranja svih poglavlja nije mogao raspisati referendum, jer se nije znalo što se ulaskom u EU dobija. Zar se sada zna? Zar je itko negdje barem taksativno naveo koje će nas to pogodnosti čekati po ulasku?

Jeste li znali da zapadne zemlje duguju Libiji 200 000 000 000 USD za isporučenu naftu?
Jeste li znali da iduće godine ističu koncesije koje imaju zapadne naftne kompanije na vađenje nafte u Libiji?
25% stanovništa Libije je visokoobrazovano, po stupanju u brak država je bračnom paru poklanjala stan ili kuću.
Zdravstvo i obrazovanje su bili besplatni.
1 litra benzina oko 12 centi.
1kg kruha oko 2 centa.
14 000 000 registriranih automobila na 6 500 000 stanovnika
Voda, struja, plin besplatni.
Porez 0%

I onda su zapadne zemlje odlučile uvesti im demorakciju.

No naslov posta nije o pokojnom libijskom vođi, ni o u konačnici tužnoj sudbini libijskog naroda, već o jednom drugo pukovniku kojem uskoro počinje suđenje i koji je ostao usamljen i izdan od najvernijih svojih pobočnika..

Treba li mu suditi? U svakom slučaju da.
Hoće li imati pošteno suđenje? Skoro pa sigurno ne.
Sudi mu sudac kojeg je on postavio, optužnicu je odobrila sutkinja koju je on nezakonito namjestio na to radno mjesto.

Ono što ne uljeva nikakvo povjerenje u kvalitetno i pošteno suđenje je jedan drugi zvučni sudski proces koji je taj sudac vodio, i iza kojeg su ostali veliki repovi.
Isti sudac je vodio suđenje za ubojstvo kćeri poznatog desničarskog advokara i bivše ministrice (koje se naši sugrađani sjećaju kad je helikopterom doletjela nakon poplave i obećala pomoć koja nikada nije stigla).
Malo tko je pojerovao u službenu verziju događaja, no to suca nije spriječilo da u vrlo kratkom vremenu, bez želje za raščišćavanjem stvari, na osnovu labavih dokaza i još labavijih indicija osudi jednog beskućnika, koji ni po čemu, osim po tome da je idealno žrtveno janje, ne odgovara profilu ubojice.

Kako očekivati njegovu objektivnost, kada su oni kojima je u cilju da se istina o funkcioniranju stranke i mehanizama izvlačenja novca nikada ne sazna, puno puno moćniji? Svašta se može reći o našem sudstvu, ali ne i to da nije povezano sa politikom. Ma koliko se o tome šutjelo, izbori sa predstavnike GSV-a, kao i za suce Vrhovnog suda nam daju za pravo sumnjati.
Vrhovni sud je ovih dana potvrdio presudu koja kažnjava novinara zbog uvrede suca. Isti taj sudac je ovih dana završio u zatvoru zbog djela sličnih onima o kojima je novinar pisao.
U normalnim zemljama...
Ali koga ja zavaravam, mi nismo normalna zemlja, i uz takve stupove demokratskog poretka teško da ćemo to u skorije vrijeme i postati.

Potoje mnoge stvari zbog kojeg bi pisac erotske poezije, bivši intendant splitskog HNK i pukovnik HV trebao odgovarati pred licem pravde.
Ono što se nikako ne bi smjelo dogoditi je da on bude jedini i isključivi krivac za sve, a kako je krenulo, tako mu se sapuna daska, i tako se steže omča oko njega. Idealna prilika da ga se pred izbore osudi i tako pokupi još koji poen nad njegovim političkim lešom.

Istini za volju, mi koji nikada nismo bili za njega, i to smo pokazivali od prvog dana, imamo još više razloga biti ljuti na njega i zahtijevati da ga se pravedno osudi, ali ne po kratkom postupku.

Jer to je bio čovjek za kojeg smo željeli vjerovati da je jednoj rigidnoj konzervatvnoj i u dubini duše profašističkoj stranci udahnuo duh pozitivnog konzervatizma. O kako smo samo bili naivni kad smo u to vjerovali, kad smo vjerovali da je on bolja alternativa od Ivića Pašalića, kad smo vjerovali da se može osloboditi utvara prošlosti i na našoj političkoj sceni napraviti zaokret.

Sve ono što nam je ostavio u amanet, a u krajnjoj liniji to je i tadašnja ministarka a sadašnja premijerka, te cijela njena vlada (osim onih koji su već u Remetincu) pokazuje da smo bili naivni, politički slijepi i da ne kažem glupi.

Zaslužio je on kaznu, svakako je zaslužio.
Ali nije zaslužio da bude jedini krivac za sve.
Kao što ovaj narod nije zaslužio da se ne sazna kako se financirala i kako je funkcionirala organizacija koja je tako ogrezla u zločine protiv vlastitog naroda da joj je teško naći pandam u novijoj evropskoj povijesti.

Koliko je njegov uspon bio strelovit, makar potpomognut i crnokošuljašima jednog osuđenog ratnog zločinca, toliko je njegov pad još strmoglaviji.
Sjećate li se idolopoklonstva koje ga je slijedilo na svakom koraku?

Ako ništa drugo, mora mu se priznati da je bio jedini političar od formata u svojoj stranici, i jedini koji je mogao sastviti dvije suvisle rečenice, i koji je za razliku od svoje nasljednice, suvereno baratao sa nekoliko stranih jezika koji se nije sramotio bahatim ispadima u javnosti.

Koliko god mi se on i ljudi oko njega gade, toliko mi se gadi i sadašnji predsjednik Sabora. No za razliku od svih ostalih, on mu bar nije okrenuo leđa.
Za razliku od njegove prve pobočnice koja je sve što je postigla mogla zahvaliti svojem "Kud Ivo tud i ja", i koja mu je pisala ode u nikada objavljenoj monografiji vladajuće stranke (koja je već gotova i izašla iz štampe povučena iz javnosti po njegovu naprasnom odlasku iz politike), a sada ga se odriče.

Kao i svi ostali koji su se u njega kleli, i koji su govorili da ne smiju ići spavati dok se njemu ne jave da su ispunili partijski zadatak.
Najmoćniji čovjek u državi više nije ni vijest za naslovnice, svakodnevni cirkusi su ga gurnuli u drugi plan, sam je i napušten, i jedino se plašim da će ga na svjetlo dana izvući u predizborne svhe, ekspresno ga osuđujući.

Koliko je god sramotno da se jedan od tri najvažnije osobe u državi stavlja na stranu optuženika za teška kriminalna djela, toliko je to kod nas, u svjetlu puno gorih stvari koje se događaju, skoro pa normalno, pa čak i simpatično, jer eto nije okrenuo leđa prijatelju.
Čovjek koji je u svojoj karijeri svima okretao leđa kako je vjetar puhao, koji se zdužno '71 borio protiv nacionalizma (kao i neki drugi nama bliži 1990. i koji mirno spavaju, iako se valjda više ne javljaju pred počinak bivšem partijskom vođi) na kraju svog političkog puta je odlučio stati uz čovjeka koji mu je sve omogućio. Koliko je god to postupak za osudu, pokazuje pricipijelnost koju predsjednik Sabora do sada nije pokazivao i koju ostali u njegovoj stranci nemaju.

Upravo najviše radi premijerke koja glumi djevicu u bordelu, ali i svih ostalih, ne smije se dozvoliti da suđenje bude kratko i da se ne razjasne načini na koji su desetine milijardi ukradene, dok se ne razjasne načini funkcioniranja organizacije zbog koje je zemlja dovedena na rub propasti.
I ne smije se dopustiti da mu se ne pridruže svi oni kojima su zajedno s njime i čak i više od njega omastili brke, i koji nam se još uvijek smiju u lice dok nas jašu.

U posljednjim trzajima vlasti koja valjda konačno ide svome kraju, vladajući su uz sramnu potporu nekoliko marginalnih kreatura sa naše političke scene koji samo zahvaljujući lošem izbornom zakonu imaju moć prevage u bitnim društvenim pitanjima, skinuli zastupnički imunitet zastupniku koji ih je nazvao zločinačkom organizacijom.
To je neviđen atak na slobodu govora i na istinu, nadajmo se da će i to pomoći narodu da se konačno dozove pameti i da ih jednom za svagda pošalje kamo im je mjesto. Presudit će im povijest, nadajmo se i narod, ali samo bih ovaj put apostrofirao jednog od vinovnika te neviđene sramote.

Među tim moralnim i ljudskim ništarijama skupljenim ispod konopca i skinutim s kolca da bi se dobio kvorum, je i bivši varaždinski gradonačelnik.
Koji je upravo izašao iz zatvora nakon što je platio 2 700 000 kn kaucije, što mu s njegovom profesorskom plaćom očito nije bio nikakav problem.

Što samo pokazuje koliko istine ima u onoj židovskoj:
"Onoga tko se obogatio za godinu dana trebalo je objesiti pred 12 mjeseci."


Na današnji dan 1879. rođen Lav Trocki, 1881. obračun kod OK korala, 1911. rođena Mahalia Jackson.

"Na Trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje,
na Trgu svetoga Marka se luđačke furije gone,
na Trgu svetoga Marka mrtvih plešu kolone,
na Trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje."


Vrijeme je bremenito događajima, iako bi čovjek s dolaskom ljeta očekivao usporenje i "sezonu kiselih krastavaca".

Kažu da će početkom iduće godine biti objavljeni službeni rezultati popisa stanovništva. Premijerka, totalno izgubljena u prostoru i vremenu (da ne kažem izgubljena u prijevodu) se pobunila što su prvi rezultati objavljeni javno, bez da su prije podastrijeti Vladi RH, koja ih je po njenim riječima platila.

Koliko su pokrali, zaista su tih 170 000 000 kn mogli platiti iz svog džepa.
Ali nisu, platili su novcem poreznih obveznika. Dakle to je novac svih nas, a ne Vlade RH.

NR Kina je za svoj popis potrošila preračunato 560 000 000 kn i trebalo im je 6 mjeseci za potpune rezultate.
RH ima 4 500 000 stanovnika, cijena popisa ispada cca 40 kn po stanovniku.
NR Kina ima 1 400 000 000 stanovnika, cijena popisa ispada cca 40 lp po stanovniku.

Dakle, iako će Kinezi potrošiti 100 puta manje za popis, njihovi rezultati će biti objavljeni puno brže no naši.
Čudi li vas to?

Premijerki bi najbolje bilo da ispuni svoje obećanje i izjavu kud Ivo tud i ona, i spasi napaćenu nam domovinu sebe i broda luđaka kojim kormilari i usput razbija sve što im se nađe na putu.

Nastavljen je trend zaduživanja. Svi vide da srljamo u propast, od MMF-a do eminentih hrvatskih ekonomista i privrednika, ali kako se bliže izbori ne želi se dirnuti ni u jednu neuralgičnu točku našeg društva, već se jeftinim predizbornim trikovima pokušava zadržati još koji dan vlasti, ili osigurati još 4 godine iste.
Na nama je da napravimo sve što je u našoj moći da se taj crni scenarij ne obistini.
Jer ma koliko nam domovina bila bogata, još 4 godine veleizdajnika na vlasti ne bi mogla izdržati. Jer ovo što je učinjeno i što se svakodnevno čini mislim da se komotno može nazvati veleizdajom.

“Ne borite se vi za pravo, vi pravedni, nego za to da pobijedi vaša slika o čovjeku.”

Veliku buru podigao je novi zakon o visokom školstvu, koji će izgleda, opet pod pritiskom javnosti, biti povučen iz procedure.

E sad, nije svaki zakon kojeg predloži ova vlast loš, niti su svi njihovi potezi katastrofalni, pa ni ovo a priori ne mogu osuđivati. Ne znam puno o tom zakonu, cijela tematika je iznimno kompleksna i višeznačna, i realno je teško odabrati stranu.
Nekako bi najlakše bilo pridružiti se kritičarima tog zakona i pljuvati po autorima.

Ako je suština zakona u tome da onaj tko financira ima pravo znati kuda i kako se troši novac koji daje, nekako se ne mogu oteti dojmu da je to jedan sasma legitiman zahtjev.

Ako je cilj zakona da se nametne politička kontrola znanosti i obrazovanju, bez da se omogući njihov razvoj i bez da se ustanove temelji boljeg i pravednijeg školovanja, te u svakom slučaju kvalitetnijeg obrazovanja no što ga sada imamo, onda zakon nije dobar.

I tu sad dolazimo o toga da zakon očito ne rješava neke fundamente cijele problematike, ili ne čini to na najbolji način.
Prvi je izdvajanje novca za znanost i obrazovanje, drugi je kontrola trošenja tih izdvajanja, a onaj najvažniji je kvaliteta samih kadrova koje ta sveučilišta stvaraju i kadrova na sveučilištima.

Svjedoci smo toga da su neki fakulteti i neki profesori pretvorili svoje katedre u privatne biznise, da zarađuju ogromne novce, a s druge strane generiraju se generacije i generacije završenih studenata bez ikakvih korisnih i kompetentnih znanja kojima mogu doprinesti razvoju društva.
Većina školskih programa je potpuno neprilagođena trenutnim okolnostima na tržištu rada, i totalno zatvorena za nove ideje, prgrami su zastarjeli, obrazovne metode promašene.

Argument protivnika zakona da su oni koji donose ovakav zakon odškolovani besplatno a sad žele naplaćivati školovanje ne stoji.
Jer oni su odškolovani u socijalizmu, gdje je puno toga bilo besplatno, tj. bilo je plaćeno iz zajedničkih sredstava.
U socijalizmu za kojeg je na prvim izborima plebiscitarno odlučeno da ne valja i da ga treba mijenjati iz temelja.
E pa sad, 20 godina nakon odluke, iznositi argumente u korist socijalizma je malo deplasirano i besmisleno.
Nema besplatnog ručka, i na to se svi moraju naviknuti. Ne može se imati (ma što vam reklama za jednu telekom kompaniju govorila) i ovce i novce.
Ne može se imati besplatno školstvo koje netko drugi u konačnici plaća i biti nezavisan.
Nezavisna sveučilišta bi bila ona koja se financiraju vlastitim projektima, donacijama i na druge načine, te ne ovise o potpori i financiranju države, pa bi onda mogla i zahtjevati da ih se pusti na miru.
Ovako generiraju kadrove koji ne mogu naći posao, daju im jako lošu podlogu i uopće ih ne pripreme za stvarni svijet i život, financiraju se skoro u potpunosti od strane države, i još bi htjeli da ih nitko ne pita kamo ti novci idu.
Svi bi htjeli samo prava, a nekako mi se čini da ne bi baš rado neke obaveze koje idu uz njih.

Ako je i protiv sadašnje vlasti, previše je.

Sigurno je da cijela priča oko novog zakona nije tako jednostavna i ne može se svesti samo na to tko daje a tko troši novac, sigurno je da je znanost od vitalne važnosti za budućnost zemlje, i sigurno je da u znanost treba ulagati znatno više, ali i znatno transparentnije i kvalitetnije no do sada. Ovaj zakon to očito neće riješiti, ali to pitanje se mora pod hitno riješiti, a i tu će, kao i u drugim segmentima, trebati razbijati neke ustaljene navike, i mijenjati način ponašanja. U ovom trenutku akademska zajednica na to nije spremna, a vladajućima ne trebaju studenti na ulicma,a pa će se sve gurnuti pod tepih, do neke druge prilike, i nadajmo se neke druge, bolje, kvalitetnije i odgovornije vlasti.

Na kraju, ostaje mi samo da se složim sa prof. Davidom Šporerom sa Filozofskog fakulteta, jednim od štrajkača, da nije isto bavite li se elektronikom i računarstvom, ili Držićem, Marulićem i lirikom 16. stoljeća.
Što u toj usporedbi jest ozbiljna znanost, a što je financiranje nečijeg hobija, i koja od tih znanstvenih grana može naše društvo učiniti boljim i kvalitetnijim, te pomoći izlasku iz krize, vjerujem da se lako kvantificira.

Pristupni pregovori sa EU su završeni, sva poglavlja zatvorena, sve što su neokolonijalisti tražili poslušnici su ispunili, i što ima opravdanja i što nema.

Realno, ne zadovoljavamo kriterije koje zadovoljavaju napredne članice EU kojima težimo, sudstvo je katastrofalno (čast iznimkama), korupcija na svakom koraku, mnogo je toga u čemu jako zaostajemo.

S druge strane, isto tako realno, ako su primili Bugarsku i Rumunjsku, onda smo tamo trebali biti već odavna.

Iako ne postoji nigdje objektivna i iskrena studija i procjena što to donosi a što odnosi, i koji su dobici a koji gubici ulaskom u EU, svakodnevno nas bombardiraju afirmativnim (?!) reklamama koje bi trebale razbiti predrasude o tome da ulazak u EU nije dobar za Hrvatsku.

Reklame su plitke i prizemne, kao što su i oni koji su ih naručili, a najviše me zasmetala jedna koja govori o suverenosti i o tome da je se nećemo odreći ulaskom u EU.

Hrvatska ne može sama podmiriti potrebe za hranom ni električnom energijom.

Hrvatska naftna industrija je u vlasništvu stranaca (iako nemaju preko 50% dionica, Vlada RH im je predala upravljačka prava, i svi su za to znali, a ne samo odbjegli premijer. Sjećate li se s koliko ponosa su se po gradu nosile jakne koje su bivši premijer i njegova svita dijelili?).

Sve velike i bitne banke su u vlasništvu stranih banaka (prodane su im nakon što su sanirane novcem poreznih obveznika).

Telekomunikacije su u vlasništvu stranih kompanija.

Većina medija je u vlasništvu stranaca.

Radi servisiranja tekućih troškova država se konstrantno zadužuje.

U Jadranu strani brodovi izlovljavaju kada i koliko hoće.

Gotovo sva proizvodna i prerađivačka industrija je uništena.

Brodogradnja je na koljenima, a i ono što radi proizvodi uglavnom gubitke (najveći udio u sagrađenim brodovima čine uvozne komponente).

Pokrivenost uvoza izvozom je cca 60%.

Hrvatska je jedina zemlja "nove Evrope" koja se ekonomski ne oporavlja i ne bilježi ekonomski rast.

Uz Grčku i Španjolsku, Hrvatska ima najveću stopu nezaposlenosti mladih u Evropi.

O kakvom mi to suverenitetu pričamo, i čime ga mislimo provoditi, i nad čime ga mislimo provoditi, kada su nam u bescjenje prodali zemlju i predali nas u ruke stranom kapitalu?

Što se tiče našeg grada, samo u ove vrele dane razmišljanje o tome da bi bilo bolje da se pokrene nešto po pitanju revitalizacije Sabljaka.
Kad se sjetim u doba moje mladosti kako su vrvili kupačima i izletnicima, a sada djeluju otužno i prazno.
Bez obzira na uludo protraćene silne novce u novo kino i ostala Potemkinova sela, ovo bi bio uloženi novac koji bi se vjerujem brzo vratio. Potrebno je samo malo dobre volje i par svježih ideja, i neki novi ljudi koji bi ih proveli, jer ovima koji su sada na vlasti u našem gradu to evidentno nije u interesu.

Dok se splitski gradonačelnik tek trudi osmisliti projekt kojim bi sebi podigao spomenik koji će buduće naraštaje podsjećati na njega, naši vrli očusi su ih u gradu posijali poprilično.
E sad, hoće li ih budući naraštaji po njima pominjati ili zbog njih proklinjati, procijenite sami.


Na današnji dan 1893. rođen je Miroslav Krleža.


"Vrijeme je da se zamislite što znači kad jedan živ čovjek smatra prirodnim da ga njegovi suvremenici dignu do polubožanstva, i što znači kad se je netko pretvorio u tajanstven pojam iza zavjese, a pred zavjesom kleči puk i moli litanije. Milosnici vaši, korisnici vaši, udvornice i laskavci, dvorjanici, dostojanstveni pripuzi, dvorske budale, plaćenici, podmićena pera, akademici, kardinali, sav onaj šareni narod papiga i opica, svi oni kleče pred vašim spomenikom, a ja vam kažem da u ovoj nesretnoj blitvanskoj zemlji neće biti tako dugo pravde dok se vaša glava ne nađe na konopcu ili na krvničkom panju."

"Bajke su više od istine, ne zato što nam govore da postoje zmajevi, već zato što nam govore da ih možemo pobijediti."
G.K. Chesterton

Završio je 6. Ogulinski festival bajki, pa sa malim vremenskim odmakom, da se osvrnem na njega. Obimom i trajanjem znatno skromniji nego prošle godine, ali vjerujem jednako uspješan, ako se uspješnost mjeri po osmjesima koje je izmamio na dječja lica i po broju izletnika koji su pohodili naš grad tih dana.

Festivalski program je evidentno prilagođen novim, teškim vremenima kada je potrebno štedjeti na svakom koraku i u svakoj stavci gradskog proračuna.
Znalo se da teška vremena dolaze, pa je pitanje na čemu se i koliko štedi i na čemu se i koliko može dodatno uštedjeti uvijek umjesno postaviti.

Kao i pitanje koliko racionalno su se trošila sredstva u boljim vremenima, jer mršave krave u našem gradu nemaju debelih krava koje bi mogle pojesti u sušnim godinama koje su došle.

Primjera ima puno, o njima je već mnogo puta pisano. Jedan od primjera je preko 22 000 000kn namijenjenih za zgradu kina na kojoj su radovi stali i koja prijeti da se pretvori u Potemkinovo selo, a bila je namijenjena kao spomenik vlastodršcima i njihovoj uspješnosti u vladanju gradom.
Uspješnosti koja se ne mjeri brojem novootvorenih radnih mjesta (po mogućnosti u proizvodnji, a ne u samoj općini), nego kilometrima ponovno prekopanih cesta i kvadratnim metrima uređenih fasada.
Njima je to bitnije od egzistencije stanovnika, jer oni su svoju osigurali.

I sada u novouređenoj i još uvijek neuseljenoj zgradi knjižnice uređuju sebi novu gradsku vjećnicu, za koju oni koji su je vidjeli kažu da je se ne bi postidjeli ni puno bogatiji gradovi od našeg.

Festival je bio zaista lijep, dobro organiziran i pun različitih događaja.

Za tri dana trajanja Festivala grad je nudio sasma drugačiju sliku od uobičajene. Pune ulice, puno dvorište kule, mnoštvo izletnika, događanja za svakoga i na svakom koraku, veselje, smijeh, radost.

Na žalost, medijski nije bio adekvatno popraćen na državnom nivou, iako je Ivana Brlić Mažuranić to svakako zaslužila, iako je to Ogulin svakako zaslužio.

Festival se terminski poklopio sa mučnim događajem u Splitu, sa bezumnim divljanjem pomahnitale rulje bijesne prema svakoj različitosti. Splitska sramota je okupirala sve naslovnice ne samo kod nas, već i širom svijeta. Pored bezumnih huligana i rijetko viđenog primitivizma i vandalizma, te standardno loše reakcije političara i gradskih vlasti u Splitu, nešto tako dobro, lijepo, plemenito i optimistično kao što je naš Festival bajki nije imalo nikakvu šansu.

Nakon veselja zbog zaključivanja pristupnih pregovora, pokazalo se da smo još svjetlosnim godinama daleko od one Evrope kojoj težimo i za koju se lažemo da joj pripadamo.

O sramoti u Splitu neću trošiti riječi, sve su rekli, svako na svoj način, Ante Tomić i Jurica Pavičić:

Ante Tomić - Vlaška posla - Jadan ti je Rim, bez katolika i teologa


Jurica Pavičić - A s koje strane bi u subotu bio Isus?


Nama u Ogulinu ostaje povratak u našu svakodnevicu, uz nadu i očekivanje da svi skupa možemo pomoći da se stvari pokrenu i preokrenu u pravom smjeru. Jer ovo kamo i kako sada ide naš grad je sve samo ne dobar smjer.

Na žalost, nema čarobnjaka ni vila koje nam mogu pomoći, to ćemo morati sami.


Na današnji dan 1215. potvrđena Magna Charta Libertatum, 1884. Charles Goodyear patentirao postupak vulkanizacije gume, 1947. rođen Salman Rushdie, 1996. umrla Ella Fitzgerald.

"Vijest je letjela brže od ptice
Brže od vjetra
Brže od munje,
Gugutala je od sreće u eteru.
I stigla je prekasno.

Za one koji su pali uvijek je prekasno.

A da je stigla samo pola sata ranije, on bi bio živ.
Rukovao bi se s drugovima i smijao.
Da je stigla dan ranije, mnogo bi njih još ostalo živih.
Da je stigla mnogo mnogo ranije, mnogo mnogo
bi ih još ostalo živih.

Trebalo je vijest poslati mnogo mnogo ranije,
Prije no što su počeli padati mrtvi."

Grigor Vitez


Na današnji dan 1945. godine bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke završio je II svjetski rat, najveće krvoproliće u ljudskoj povijesti, čije posljedice još uvijek osjećamo.
Uz svesrdno zalaganje vladajućih, a sve u skladu sa relativiziranjem povijesti, taj dan je prošao nezapaženo i bez obilježavanja.


Kao i uvijek, kad je riječ o fašizmu, citirat ću Martina Niemollera:

"Najprije su došli po komuniste , a ja sam šutio jer nisam komunist.
Zatim su došli po socijaliste, a ja sam šutio jer nisam socijalist.
Zatim su došli po sindikaliste, a ja sam šutio jer nisam sindikalist.
Zatim su došli po Židove, a ja sam šutio jer nisam Židov.
Zatim su došli po mene, a nitko nije ostao da digne svoj glas."

Prva nedjelja poslije prve noći punog mjeseca poslije prvog dana proljeća po gregorijanskom i julijanskom kalendaru.

Svima koji ga slave sretan Uskrs!

"Ponekad je potrebna prirodna katastrofa da razotkrije društvenu katastrofu."
Jim Wallis


U noćašnjem požaru izgorjela je glavna zgrada HOC Bjelolasice u Vrelu. Sportska dvorana, restoran, kuhinja, recepcija, kako se direktor skijališta izrazio srce HOC-a je nestalo u plamenu. Na žalost, opet smo se pojavili na naslovnicama novina i portala sa vijestima iz crne kronike.
Te vijesti će sa naslovnica brzo skinuti neke nove crne vijesti iz naše svakodnevice ili novi ekscesi dopredsjednika Dinama i sličnih kreatura i kvazi slavnih osoba koje pune naš medijski prostor, a o ovome će se raspredati i posljedice razmatrati još samo u našem gradu.

Floskula da je požar došao u najgorem mogućem trenutku je upravo to, jer požar ne može doći u dobrom trenutku.
Definitivno je ovaj požar izbio u trenutku kada je HOC na koljenima i kada je pitanje što će biti od našeg najvećeg skijališta izgleda konačno bilo stavljeno na dnevni red mjerodavnih tijela. Izbio je u trenutku kada je možda postojala šansa da se konačno ostvari neka od obećanih investicija.

Samo na ovom blogu je o Bjelolasici pisano barem desetak puta, na ostalim blogovima i portalima još i mnogo više. I u ovom trenutku je besmisleno i neprimjereno to sve ponavljati, i izvlačiti sva ona lažna obećanja bivših i sadašnjih ministara, zastupnika, župana, gradonačelnika i slično.

Ne želim pisati epitaf HOC-u, pa ne želim evocirati ni sve one lijepe uspomene koje budi u meni, a vjerujem i u svim žiteljima našeg grada koji su bar jednom otišli na skijanje ili na izlet na Bjelolasicu. Nema smisla ni navoditi kronologiju događaja vezanih uz HOC, svi to znamo.

Ono što je mene osobno zasmetalo je vijest to da je direktor HOC-a za požar saznao od našeg župana (koji je pokazao veliku agilnost u pojavljivanju na mjestu nesreće).
Doduše, mislim da je od direktora najveća korist kada se na Bjelolasici uopće ne pojavljuje, ali je sramotno da dok je vatra gutala najvažniji objekat ustanove kojoj je direktor, on o tome nije imao pojma. Čak ni u rano jutro, kada je već bilo izvjesno da je požar upropastio cijelu sezonu i da je direktno ugrožen opstanak Bjelolasice, on o tome nije pojma imao.

Toliko o tome koliko je njemu do Bjelolasice, i koliko je on u cijeloj priči bitan.

Nravno da ne bi on ništa pomogao ni da je saznao za požar čim je izbio, ali takva bahatost, indolentnost i nesposobnost čovjeka (koji sigurno zbog ovoga neće strahovati za svoj posao kao svi ostali zaposlenici) je tipična za vlast koja ga je postavila, a i za njen odnos prema Bjelolasici.

Jedino što je zaista bitno u cijeloj priči su ljudi, a u ovom trenutku je direktno ugroženo 170 radnih mjesta. Možda to nisu bila dobro plaćena mjesta, ali davala su kakvu-takvu sigurnost i mogućnost preživljavanja stotinama obitelji u našem kraju.

Nije realno za očekivati da postoje planovi za ovakvu situaciju, ali čini mi se da su već pocela prebacivanja vrućeg krumpira između nadležnih tko bi se trebao uhvatiti u koštac sa raščišćavanjem ne samo ruševina, već i cjelokupne situacije koja već godinama ide prema propasti, i tko bi trebao zbrinuti radnike. Prema prvim izjavama direktora, postoji realna opasnost gubitka radnih mjesta.
Paviljon je valjda bio osiguran, pa će se i ti novici iskoristiti za obnavljanje i stavljanje HOC-a u ponovnu funkciju, ali izgleda da će direktor napraviti ono što mu je najlakše, poslati radnike na burzu.
Njegova pozicija je neupitna, on neće dijeliti sudbinu svojih radnika, iako maliciozan čovjek može pitati što će onda i direktor u firmi koja prestaje raditi.
Jedino što se direktoru mora priznati da je za svo vrijeme svog mandata napravio dvostruko više za HOC nego njegov vaterpolski prethodnik, dakle dvostruko ništa.

Svima ostaje nadati se da će se ipak naći kvalitetno rješenje, i da će se ovo iskoristiti za novi početak Bjelolasice.
Najgore bi bilo da ovo bude poslijednji čavao u lijes najvećeg skijališta u Hrvatskoj, a posredno i jedan od čavala u lijes našeg grada. Potencijalni gubitak tih 170 radnih mjesta u sadašnjoj situaciji krize, neimaštine i prazne gradske blagajne bi samo još više pogoršao i onako tešku situaciju u našem kraju. A i nije mi jasno zašto obnova objekta treba trajati 6-12 mjeseci, ako bi novci od osiguranja trebali pokriti troškove izgradnje, što se tu mora raditi tako dugo?

I zato nam ne preostaje ništa no nadati se da danas nisu na lomači izgorjele sve naše nade vezane uz HOC, već da će se on kao feniks izdignuti iz pepela.
Bez obzira na ljude koji su mu obećali pomoći.


Na današnji dan 1947. umro je Al Capone (uz sva zlodjela, na kraju mu je glave došao neplaćeni porez).

be the worst day of your future...

Evanđelje po Luki

1Predgovor
1 Već su mnogi preduzeli da napišu izvještaj o događajima, što su se zbili među nama,
2 Onako, kako nam ih predadoše prvotni očevici i sluge riječi.
3 Tako i ja namislih da pomno ispitam sve događaje od prvih početaka njihovih i da ih po redu napišem tebi, plemeniti Teofile,
4 Da se mogneš osvjedočiti o pouzdanosti nauka, u kojima si bio poučen.

Navještenje rođenja Mesijina preteče
5 U dane Heroda, kralja Judeje, živio je neki svećenik po imenu Zaharija, iz svećeničkog reda Abije. Žena je njegova vukla lozu iz roda Aronova i zvala se Elizabeta.
6 Bili su oboje pravedni pred Bogom i živjeli su besprijekorno u svim zapovijedima i uredbama Gospodnjim.
7 A bili su bez djece; jer je Elizabeta bila nerotkinja, i oboje su bili već poodmakli u godinama.
8 Kad je jedanput njegov svećenički red bio na redu i on vršio pred Bogom svetu službu,
9 Zapadne njega kockom po običaju svećeničkom, da ide u hram Gospodnji i prinese kad.
10 A sav je narod u vrijeme kađenja stajao vani i molio se.
11 Tada mu se ukaza anđeo Gospodnji s desne strane žrtvenika kadionoga.
12 Kad ga vidje Zaharija, uplaši se i strah ga spopadne.
13 A anđeo mu reče: "Ne boj se, Zaharija! Molitva je tvoja uslišena: "Elizabeta, žena tvoja, rodit će ti sina; nadjeni mu ime Ivan!
14 Imat ćeš radost i veselje, i mnogi će se obradovati njegovu rođenju.
15 Jer će biti velik pred Gospodinom Vina i jaka pića neće piti, i već u utrobi majčinoj napunit će se Duha Svetoga.
16 Mnoge od djece Izraelove obratit će Gospodinu, Bogu njihovu.
17 On će doći pred njim u duhu i sili Ilijinoj, da opet obrati srca otaca k djeci, nepokorne da privede k mišljenju pravednika i tako učini Gospodinu narod spreman."
18 Zaharija odgovori anđelu: "Po čemu da ja to spoznam? Jer sam ja star, i žena je moja poodmakla u godinama."
19 Anđeo mu reče: "Ja sam Gabriel, koji stojim pred Bogom, i poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu vijest.
20 A jer nisi vjerovao mojim riječima, što će se ispuniti u svoje vrijeme, ti ćeš onijemiti i nećeš moći govoriti do onoga dana, dok se to ne zbude."
21 Narod je čekao na Zahariju, i čudio se, što se je tako dugo zabavio u hramu.
22 Kad je izašao, nije im mogao riječi progovoriti. Tada upoznaše, da je morao imati u hramu kakvo prikazanje. On im je namigivao, i ostade nijem.
23 Čim se dovršiše dani njegove službe, vrati se kući.
24 Poslije ovih dana zače njegova žena Elizabeta. Krila se je pet mjeseci i govorila:
25 "Tako mi učini Gospodin: "On u ove dane milostivo skide s mene sramotu moju pred ljudima."

Navještenje Isusova rođenja
26 U šestom mjesecu poslan bi anđeo Gabriel u grad galilejski, koji se zove Nazaret,
27 K djevici zaručenoj mužu, kojemu je bilo ime Josip, iz kuće Davidove. Ime je djevici bilo Marija.
28 Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom. Blagoslovljena si ti među ženama."
29 Na ove riječi uplaši se ona i pomisli, što ima da znači ovaj pozdrav.
30 Anđeo joj reče: "Ne boj se. Marija; jer si našla milost u Boga!
31 Ti ćeš začeti i roditi sina. Nadjeni mu ime Isus.
32 On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida.
33 On će vladati nad kućom Jakovljevom u vijeke, i kraljevstvu njegovu neće biti kraja.
34 Marija reče anđelu: "Kako će se to dogoditi, kad ja ne poznajem muža?"
35 Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti doći će na tebe, i sila Svevišnjega osjenit će te. Zato će se i Sveto, što će se roditi od tebe, zvati Sin Božji.
36 I Elizabeta, rođakinja tvoja, u starosti svojoj zače sina, i ona, koju zovu nerotkinjom, broji već šesti mjesec.
37 Jer u Boga nije nemoguća nijedna stvar."
38 Tada reče Marija: "Evo, ja sam službenica Gospodnja; neka mi bude po riječi tvojoj!" I anđeo otide od nje.

Susret dviju majki
39 U one dane ustade Marija i otide brzo u planinu u grad u Judi.
40 Uđe u kuću Zahariju i pozdravi Elizabetu.
41 Čim je Elizabeta čula pozdrav Marijin, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Elizabeta se napuni Duha Svetoga.
42 Ona povika iza glasa: "Blagoslovljena si ti među ženama, i blagoslovljen je plod utrobe tvoje!
43 Odakle meni ta milost, da majka Gospodina mojega dolazi k meni?
44 Jer evo, čim pozdrav tvoj dođe u uši moje, zaigra dijete od radosti u utrobi mojoj.
45 Blagoslovljena je koja je vjerovala, da će se ispuniti, što joj je rekao Gospodin."

Hvalospjev Marijin
46 Tada reče Marija: "Veliča duša moja Gospodina.
47 I duh se moj raduje u Bogu, Spasitelju mojemu.
48 Pogledao je on u milosti na neznatnu službenicu svoju. Gle, od sada će me zvati Blagoslovljenom svi naraštaji.
49 Velike je stvari učinio na meni Moćni. Ime je njegovo sveto,
50 Milosrđe njegovo traje kroz sve naraštaje onima, koji ga se boje.
51 Moćno upravlja ruka njegova. Uništi srca puna oholosti.
52 Silnike sruši s prijestolja, neznatne podiže gore.
53 Gladne napuni dobara, bogate otpusti prazne.
54 Zauzeo se je za Izraela, slugu svojega, sjećajući se milosrđa svojega
55 S Abrahamom i potomcima njegovim dovijeka kao što je obećao ocima našim."
56 Marija ostade kod nje jedno mjesec dana. Tada se vrati kući.

Ivanovo rođenje
57 Elizabeti se navršiše njezini dani, i rodi sina.
58 Njezini susjedi i rođaci čuli su, da joj je Gospodin iskazao veliku milost, i radovali su se s njom.
59 U osmi dan dođoše da obrežu dijete i htjedoše ga nazvati imenom njegova oca Zaharije.
60 Ali majka njegova odgovori: "Ne, Ivan neka se zove!"
61 Rekoše joj: "Ali nitko u rodbini tvojoj nema toga imena."
62 I namigivali su ocu njegovu, kako bi on htio da ga nazovu.
63 On zatraži pisaću tablicu i napisa na njoj riječi: "Ivan je njegovo ime." Svi se tomu začudiše.
64 U isti čas otvoriše mu se usta i jezik se njegov razriješi. Mogao je govoriti i slavio je Boga.
65 Tada dođe strah na sve, koji su stanovali u blizini, i po svoj planini judejskoj govorilo se o svim ovim događajima.
66 Svi, koji su čuli to, razmišljali su o tom u srcu i govorili: "Što će biti iz ovoga djeteta?" Jer je ruka Gospodnja bila s njim.

Hvalospjev Zaharijin
67 Zaharija, otac njegov, napuni se Duha Svetoga i reče proročke riječi:
68 "Blagoslovljen neka je Gospodin, Bog Izraelov! On pohodi narod svoj, pripravi mu otkup.
69 Bog spasenja podiže za nas u kući svojega sluge Davida: "
70 Spasenje od neprijatelja naših i iz ruke svih mrzitelja naših,
71 Kao što je od davnine obećao na usta svetih proroka;
72 Tako htjede smilovati se ocima našim i spomenuti se svetoga zavjeta svojega
73 Zakletve, kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: "da će nam dati,
74 Da se izbavimo iz ruke neprijatelja, da mu služimo bez straha
75 U svetosti i pravednosti sve dane života svojega
76 Dijete moje, ti ćeš se zvati prorok Svevišnjega. Ići ćeš naprijed pred Gospodinom, da mu pripraviš putove,
77 Da doneseš vijest spasenja narodu njegovu u oproštenju grijeha njegovih
78 Po dubokom milosrđu Boga našega. Pohodio nas je istok s visine,
79 Da obasja one, koji sjede u noći i u sjeni smrtnoj, da uputi korake naše na put mira."
80 Dječak je rastao i jačao u duhu. Živio je u pustinji do onoga dana, kad se je pokazao pred Izraelom.

Isusovo rođenje2
1 U one dane izađe zapovijed od cara Augusta, da se popiše sav svijet.
2 Ovo je bio prvi popis. Bio je pod Kvirinijem, namjesnikom Sirije.
3 Svi su išli, da se upišu, svaki u svoj rodni grad.
4 Josip je bio iz kuće i porodice Davidove. Tako uziđe on iz grada Nazareta u Galileji u Judeju u grad Davidov, koji se zove Betlehem,
5 Da se upiše s Marijom, zaručenom svojom ženom, koja je bila trudna.
6 Kad su bili ondje, ispuniše se njezini dani.
7 Ona rodi svojega prvorođenog Sina, povi ga u pelenice i položi ga u jasle. U gostioni nije bilo mjesta za njih.
8 U onom kraju imali su pastiri u polju noćnu stražu kod stada svojega.
9 Tada stupi anđeo Gospodnji k njima, i slava ih Gospodnja obasja. I uplašiše se vrlo.
10 A anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo, javljam vam veliku radost, koja će biti svemu narodu:
11 Danas vam se u gradu Davidovu rodi Spasitelj, Krist i Gospodin.
12 I ovo neka vam je znak: "Naći ćete dijete, što je povito u pelenice i leži u jaslama."
13 Ujedanput pridruži se anđelu velika vojska nebeska, koja je hvalila Boga i pjevala:
14 "Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje."
15 Tada otidoše anđeli od njih na nebo. A pastiri su govorili jedan drugome: "Poći ćemo tamo u Betlehem i vidjet ćemo, što se dogodilo i što nam je Gospodin obznanio!" Otidoše brzo tamo i nađoše
16 Mariju i Josipa i dijete, što je ležalo u jaslama.
17 Pošto su bili to vidjeli, pripovjediše, što im je bilo rečeno za ovo dijete.
18 Svi, koji su to čuli, divili su se tome, što im pripovjediše pastiri.
19 A Marija je čuvala sve riječi ove i razmišljala o njima u srcu svojemu.
20 Pastiri se vratiše natrag, i hvalili su i slavili Boga za sve, što su bili čuli i vidjeli, kao što im je bilo rečeno.



Svima koji ga danas slave ili poštuju želim sretan Božić.


Cave ab homine unius libri.

"Nije zakletva ono radi čega vjerujemo čovjeku, već je čovjek ono radi čega vjerujemo zakletvi."
Eshil

Đula i dalje raste, snijeg se nesmiljeno otapa, i prijeti nam još jedna poplava. Vjerujem da se većina sjeća katastrofe 1999. godine i strahovitih razmjera poplave.
E sad, naravno da vlast nije kriva za poplave.
I grad i državu nam vode po principu "poslije mene, potop", ali nisu krivi što se snijeg otapa i što kiša pada i podzemne i nadzemne vode rastu.

Ali su definitivno krivi zato što se od 1999. nije ništa ozbiljno poduzelo da se to spriječi ili da se barem minimizira šteta.
Priča oko retencije je pomalo poput priče o Bjelolasici, svake zime se počne pričati, ministri se dovezu na Bjelolasicu, održe konferenciju za novinare, obećaju 100 do 200 mil. kn jer i onako nemaju planove nikada dati novce.
Obzirom da nikada ne ispune obećanje, zašto jednom ne obećaju milijardu kuna, bar bi zazvučalo lijepo?


Već sam pisao o tome da mi nije jasno zašto se za izgradnju kanalizacije nije apliciralo na nepovratna sredstva iz predpristupnih fondova (nije valjda jedini razlog što se onda ne može krasti jer je kontrola puno veća).
Isto tako vjerujem da se moglo i sa retencijom, ali nije.

Internet nam je, osim anonimnog društva razularenih mrzitelja, radi kojih nema komentara na postove, donio i mogućnost da pratimo što su naši vlastodršci radili sve ove godine oko pojedinog problema, što su i kako govorili.

Nešo je otišao u penziju, ostale su kontroverze oko njega i njegovih političkih i inih stavova, ali su ostali i njegovi fantastični tekstovi o mnogim temama koje su tištale i tište naš grad, koje je tako dobro umio, ali često nije htio napisati.

Osim izvrsnih opservacija o parku i Bjelolasici, na koje sam se već referencirao, evo i članka o retenciji:
Nešo na Radio Ogulinu o retenciji
Sumirano:
- 1999 .poplava koje se svi sjećamo, kao i obećanja koja nikada nisu ispunjena o saniranju štete. Jedan od problema je bio i začepljen Đulin ponor, koji je ogromnim zalaganjem GSS-a očišćen, da bi ubrzo bio opet pun smeća
- 2005. saborski zastupnik dipl. ing. postavlja pitanje u Saboru, i dobija obećanje da će se 2006 godine krenuti u izgradnju retencije, jer se projektna dokumentacija završava
- 2006. studija je završena i dana na javnu raspravu i uvid, saborski zastupnik se maksimalno angažirao i duboko vjeruje da će se 2007. krenuti s izgradnjom retencije
- 2007. gradonačelnik Ogulina dogovara u Hrvatskim vodama završetak tehničke izrade projekta do kraja prvog kvartala 2008. godine kako bi se krenulo u realizaciju retencije
- 2010. voda raste...

Jedina konstanta toga svega su isprazna obećanja koja ne mogu zaustaviti vodu, ali mogu dobiti izbore. Jer ne vjerujem da se nije moglo postići više, ali bi se moralo zaista iskreno i bez fige u džepu zauzeti za svoj grad.
Sigurno je da je u ovoj teškoj situaciji potrebno štedjeti na svim razinama, ali retencija je od vitalnog interesa za naš grad, i moglo se sigurno napraviti više, na senzibiliziranju nadležnih i na konkretnim mjerama.
makar to značilo suprotstavljanje stranačkoj stezi, i makar to značilo prozivanje ministara i ostalih nadležnih zbog neispunjavanja obećanja.

Na žalost, čini mi se da se nadležni vode time da i ovako i onako u Ogulinu dobijaju izbore, pa im nema potrebe više ulagati,radije kupuju socijalni mir i financiraju svoje priležnike u drugim gradovima, općinama i županijama gdje su im rezultati upitniji, a naši zastupnici da se malo neprilično i neprigodno izrazim, ne žele talasati.

Na samom kraju članka spomenuto je kako je Vlada uložila novce u Sveučilište u Mostaru.

To je sramotno, i o tome sam već pisao, ali pogledajmo i koliko je naša lokalna vlast uložila u objekte u gradu. Po njihovom vlastitom priznanju zgrada kina će koštati čini mi se 22 000 000 kn.

Po ne znam ni sam koji put (dušebrižnici iz Komiteta koji više ne mogu ostavljati komentare možda mogu izbrojati pa mi javiti mailom) govorim da nisam protiv uređenja grada, asfaltiranja ulica (jesam protiv lošeg asflatiranja i uređenja, kao što je recimo Bolnička), nego sam protiv takvog određivanja prioriteta, jer vjerujem da u našem gradu ima neuporedivo više prioritetnih stvari u koje bi trebalo uložiti novac nego što je to zgrada kina. Treba nam zgrada kina, ali zar zaista po toj cijeni?

Treba nam naravno i nova zgrada knjižnice, ali je li zaista morala toliko koštati?

Uopće nije pitanje tko daje novce, grad ili županija ili ministarstvo, jer i jedno i drugo i treće su novci svih nas koji plaćamo porez i financiramo državni aparat.

Za iduću godinu inicijalno je proračun grada manji za nekih 17 000 000 kn, što je optimistična projekcija, i što je sigurni gubitak prihoda radi gubitka statusa brdsko-planinskog područja.
Obzirom na daljnji pad BDP-a na državnoj razini, na žalost za očekivati je i pad zaposlenosti i još veće probleme, pa samim tim i još manji proračun.

I kako će se onda financirati i od kuda će se onda graditi retencija i otplaćivati eventualni kredit za njenu izgradnju?
Ako pogledate kroz prozor i prošećete kroz grad, vjerujem da ćete se složiti da će nam retencija ili bilo koji drugi vid obrane od poplave trebati.

Ne znam koliki je utjecaj izgradnje HE Lešće na poplave u Ogulinu, ali sada jedino što možemo je nadati se da će zahladiti i da će prestati otapanje snijega. Onda je na nama da na sljedećim izborima izaberemo ljude kojima vjerujemo da će moći učiniti za naš grad i za našu domovinu više od onoga što je do sada učinjeno.

Po ovima koji sada vladaju, čini mi se da smo do grla ne u vodi već u nečem puno gorem.


Na današnji dan 1638. umro Ivan Gundulić, 1941. SAD i Velika Britanija objavile rat Japanu, 1943. rođen Jim Morrison (pravim imenom James Douglas Morrison) vođa skupine The Doors, 1978. umrla Golda Meir, prva žena premijer Izraela (1969-1974), 1980. ubijen Johna Lennon.

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otežale i tužne.

Umrla je Vesna Parun.

Od mnoštva njenih velikih i nezaboravnih pjesama, uglavnom sjetnih i tužnih, a u posljednjem razdoblju njenog života i satiričnih i kritičnih, teško je odabrati jednu.
Osobno mi je najdojmljivija ostala "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih".